TEMA: duboka voda

Dragi prijatelji,

ovogodišnja tema Svjetskog dana pripovijedanja je duboka voda. Toga dana pripovjedači diljem svijeta bit će okupljeni oko ove teme i svojim će pričama plesti nevidljive niti povezanosti, razumijevanja i zajedništva te tako stvoriti nježnu mrežu koja se zove međukulturalno poštovanje i ljubav.

Što više razmišljam o ovoj temi, to sam više uvučena u njezin snažni vrtlog. Shvatila sam kako duboka voda ima u sebi toliko značenja i simbolike te će sljedećih nekoliko mojih objava( blogova) biti nadahnuto upravo ovom temom koja duboko prožima život.

Ono što je važno znati –Svjetski dan pripovijedanja nije rezerviran samo za nas pripovjedače i našu publiku. Prema mom shvaćanju, ovaj dan posvećen je umjetnostima koje pripovijedaju priče. Bilo da ste strastan ljubitelj knjiga, priča i bajki, glazbe, filma, slikanja, kazališta – ovaj je dan stvoren za vas. Dan koji vrlo lako može postati tjedan, a onda i cijeli mjesec ako želite i uživate u tome.

Kada izgovaramo neku temu ili imenicu, onda nam u misli uvijek prvo dođe ono gdje se to očituje u našim životima. Duboka voda zauzima posebno mjesto u mom životu već neko vrijeme jer mi srce živi na dva kontinenta. Ponekad tu duboku vodu- ocean doživljavam kao ogromnu prepreku i razdvajanje, a ponekad kao neodoljiv poziv u nepoznato, kao modro prostranstvo koje me vodi prema novim predjelima, rastu i čudesnosti iza horizonta.

Nedavno sam posjetila izložbu romantičarskog njemačkog slikara Caspara Davida Friedricha (MET, New York). Ne postoje riječi kojima bih mogla prenijeti privučenost moje duše njegovoj umjetnosti. Svaka slika vrsna je pripovjedačica koja može pripovijedati tisuće priča, a koja će priča biti pripovijedana ovisi o promatraču. Sa svakom slikom sve smo više u umjetnikovom svijetu mislioca i tragača za smislom života.

Hodala sam radoznalo galerijom, a onda sam stala pred nju; sliku nazvanu Redovnik kraj mora ( ili Redovnik na obali). Nisam se mogla odvojiti od nje kao i nekolicina ljudi okupljenih oko slike.

Promatrala sam malenog redovnika kako stoji na obali, a potom sam pogled skrenula na strahovito,  divlje more ispred njega. Tamnu duboku vodu. Što sam više promatrala, to sam postajala taj redovnik. Mogla sam čuti šum nemilosrdnih valova pomiješan s naletima snažnog vjetra, mogla sam osjetiti miris soli i morske svježine dok su mi brojne kapljice dodirivale lice. O čemu razmišlja taj redovnik? O čemu razmišljam ja, tako malena naspram crnila ispred mene dok mi se u prsima budi osjećaj straha, strahopoštovanja, divljenja?

Pored slike stoji opis: Za romantičare, redovnici su bili primjer mističnog uvida. Ovaj prikaz redovnika koji razmišlja o uzburkanom moru predstavlja “nespoznatljivo onostrano…tamu budućnosti. Što je samo uvijek sveta intuicija, koju treba vidjeti i prepoznati samo u vjeri. Scena je radikalna u svojoj oštroj praznini.

Scena je u najmanju ruku moćna, a tome svjedoči i činjenica da je sliku kupio sam kralj Prusije (Pruske) nakon što je slika bila izložena 1810. godine u Berlinu.  U opisu slike dalje stoji kako je osjećaj gledanja u beskrajnu prazninu zadivio gledatelje. Zaista, slika ima mistični magnetizam, teško se odvojiti od nje.

 

Zadivljena, nastavila sam dalje hodati dvoranom i  opet sam se zaustavila. Sada je ispred mene stajao Lutalica iznad mora magle – na stijeni stoji mladić u tamnozelenom baršunastom kaputu i promatra prizor ispred sebe – more magle koje mu zastire cijeli prizor.

U opisu slike stoji: Lutalica je personifikacija romantičarske potrage za vezom i smislom u prirodi. Ovaj putnik, elegantno odjeven u zelenom baršunastom odijelu, zastaje na rtu kojeg vjetar nosi kako bi promotrio svoje okruženje. Premda vidikovac nudi zadivljujući pogled, more magle mu zaklanja prizor. Evocirajući kombinaciju znanja i neizvjesnosti, ranjivosti i moći, ljepote i opasnosti, ova je slika postala ikoničan prikaz složenog doživljaja koji su romantičari nazivali uzvišenim.

Gledam u lutalicu, a u meni se pričaju stotine priča o njemu. Tko je taj lutalica? Zašto je zastao? Gdje je bio netom prije nego je zastao na ovom rtu? Luta li i dalje? Za čime traga? Možda ne traga ni za čim već samo ide naprijed usput zastajući kako bi se divio onome čime je okružen. Magla mu zastire pogled na čudesan pejsaž, ali pitam se je li svjestan da je to privremeno. More magle će nestati, a hoće li on tu i dalje stajati?

Poslije izložbe kao da se u mene slilo tisuće malih kapljica da mi, Picassovim riječima, s duše ispere prašinu svakodnevnog života. Svakodnevica nas ponekad može tako umoriti.

Spoznaja da u svima nama živi jedan mali redovnik koji razmišlja o smislu života i postojanja, koji u daljini vidi mračne dubine, a iza dubina nada se svjetlu i vjeruje u Dobro i jedan lutalica koji se odveć ne opterećuje pretjeranim razmišljanjem, već samo postoji i promatra svijet oko sebe ne zamarajući se maglom jer zna da već koji trenutak poslije pred njim se može otvoriti predivan prizor… ta spoznaja dala mi je unutarnji mir i probudila želju da posegnem za novim pričama i skinem prašinu sa starih jer dok se u nama smjenjuju mudri redovnik i začuđeni lutalica, priče nam daju putokaz i odgovore o svemu o čemu ova dvojica sanjaju, maštanju, tragaju, promišljaju, žele…

Priče su svuda oko nas bilo da se kriju u slikama, glazbi ili u osobama koje nas okružuju. Tražite nove priče, otkrivajte ih, pripovijedajte ih i neka vam njihova duboka voda daruje upravo ono što vam je u sadašnjem trenutku potrebno.